Put brda

Kaže se: Svatko ima svoj put. Tako i ti. Imaš put kojim već kročiš. Možda se dogodi da o njemu malo razmišljaš.

boss-fight-stock-images-photos-free-old-path-mountain

PUT

Kaže se: Svatko ima svoj put.
Tako i ti. Imaš put kojim već kročiš.
Možda se dogodi da o njemu malo razmišljaš.
Ne brini! To je samo plod navike življenja. Navike, koja se uvijek može pokrenuti i pretvoriti u životnost.

Nalaziš se na jednome putu. Želiš ga prijeći. Od njegovog početka do konačnog cilja.
Kad se polazi na put, redovito se ponesu određene stvari, bez kojih ne možemo zamisliti ugodno i uspješno putovanje.
Za ovaj put je jedno bitno: Ne zaboravi ponijeti sebe!
Pa i misao na one koji su ti zaželjeli: „Hrabro i odvažno!“ – dobro će ti doći.

Ti znaš pravac svoga hoda i željeno odredište. To je brdo susreta s Bogom!
Ideš prema brdu…
Dok kročiš, prati svoj hod i put.
Promatraj njegov izgled, sve što na njemu susrećeš.
(Možda zapaziš kamenčić, prašinu, ili tragove nečijih stopala, sunce, travu, leptirov let, cvijet, grumen raspucale zemlje, kapljicu kiše… Možda osjetiš miris, toplinu, hladnoću… Možda do tvog uha dopre šum rijeke, cvrkut ptica…)
Gledaj, vidi i pamti. I u srce pohrani.
Sada si bogatiji zbog svega što si uočio i doživio.

Ne zaboravi: Sebe nosiš!
U sebi nosiš pitanja koja te kopkaju u odnosu na tvoje dosadašnje djelovanje. Na ispravnost tvojih postupaka prema sebi i drugima.
Ali, i pitanja koja se odnose na tvoju budućnost. Na ono što Bog od tebe želi.
Dozvoli pitanjima da izrone u tebi. Pusti ih da te preplave.
Osjećaj ih u svom hodu. U koracima. U težini tvoga tereta.

Možda ti se nametne pitanje: Ide li mi se uopće na taj susret?
Moglo bi te zbuniti i obeshrabriti.
No, važno je da koračaš. Jer, dok hodaš, sve si bliže cilju.
Stoga, sebi, koga si sa sobom ponio, reci: „Izdrži ovu kušnju! Samo idi naprijed!“
Sjeti se onih koji te u misli i molitvi hrabre. Bog ti uvijek daruje nekoga od takvih.
I zahvalnost te može ohrabriti.

Negdje duboko u tebi golica te olakšanje od spoznaje da si još uvijek na svom putu.
Ne ustručavaj se, ako ti se otme misao: Baš je dobro da postojim!

Sve više se približavaš brdu. Uočavaš njegovu visinu, tajnovitost, privlačnost, snagu…
Ćutiš Božju blizinu. Osluškuješ otkucaje svoga srca.

Ali, puta još ima. I to strmog. Sada ti je uspinjati se. S istim teretom.
Teret te, sasvim razumljivo, privlači k zemlji.
Odupireš li se tom prigibanju k zemlji? Posebno prati svoj pogled.
Razumljiva znatiželja i želja za vrhuncem natjerat će pogled u visinu.
To je zanimljiva igra uspinjanja i spuštanja tvog pogleda između zemlje i neba. Između tebe i Boga. Dopusti si uživati u toj igri.

Penješ se. Sve bliže si vrhu brda.
Osjećaj svoje tijelo. Prati njegov ritam.

Tvoji posljednji koraci… Do tvog cilja.
Konačno si na vrhuncu. Olakšanje. Slatki umor.
Još jednom duboko udahni i izdahni teret puta.
Ne zaboravi osjetiti samu sebe. Dobro je za tebe da se pamtiš.

BRDO

Vrijeme je da potražiš neko mjesto na kojem želiš iščekivati Boga.
Ne misli na to gdje bi ga većina čekala. Jer, ti si jedinstven. Bog ti dolazi na način kojeg možeš samo ti prepoznati i podnijeti.
Dok čekaš, poput uha si, što se na svaki šum naćuli, ne bi li već izdaleka naslutilo Njegov dolazak.

I misao ti možda navire: „Kako se duša ponekad umori. Kako se uželi nesvakidašnje Božje blizine. I, kako sva pitanja, odgovori i poticaji bivaju neznatni u odnosu na potrebu – počinuti uz Boga. A Bog ti dopušta da zagrabiš onoliko blizine koliko slutiš i zatrebaš.“

Ilija. Prorok. Odabran između svih. Očekivao je Boga u vihoru, potresu, ognju… Ali ga je Božji dolazak zatekao u lahoru. Nepojmljivo za Božju silinu i moć.

Kako ti očekuješ da ti se Bog javi, da ti progovori? – Gledaj… Osjećaj… Pamti…

Osjeti svoju samoću. Tišinu oko sebe i u sebi. Jednostavno, pokušaj biti uho. Osjetljivo na zvukove Božjeg prilaženja i prisutnosti. Budi uho koje svojim osluškivanjem šapuće Bogu: «Živo me zanima tvoj naum sa mnom.»
Zazovi Boga imenom kojim ga želiš zvati.
I čekaj. Puštaj mu da ti se objavi na način na koji on želi.
Opusti se! Bez straha zapitkuj Boga za svoje poslanje. U prošlosti… U sadašnjosti… U budućnosti…
Upijaj Njegov govor – poruku za tvoj život.

Još jednom se podsjeti da si na brdu susreta s Bogom. Samo ti i Bog.
Za tebe, koji si svjedok te stvarnosti na brdu, nije najvažnije reći: Susret se dogodio!
Jer, događanje je već počelo tvojom odlukom da se zaputiš na brdo. I više od toga: ti si se događao na tom putu. U svojoj želji da susretneš Boga.
I još se događaš.
Ne dogoditi se odjednom i odmah, ne znači tvoju nesavršenost, zatvorenost i nespremnost. Događati se znači živjeti. Rasti. Sazrijevati. Sve do punine ploda.

POVRATAK

Još jedno trebaš učiniti. Vratiti se.
Polako se vraćaj u svoju stvarnost, koja je ostala ista.
U njoj ćeš opet naići na ranjivost i utjehu. Nerazumijevanje i prihvaćenost. Krhkost i jakost. Bol i ljubav. Daljine i blizine. Skoro sve ostaje isto.
Ali, ti više nisi isti! Naime, doživio si susret od kojeg se više ne možeš razlikovati. Susret u kojem si otkrio dragocjenost same sebe i drugoga.

Silaziš. Svojim tempom. Sa spoznajom: «Ma kako bila oskudna pustinja mog života, ja sam pronašao oazu u kojoj ću se uvijek moći napojiti.»

Sve si bliže podnožju brda. Svojoj stvarnosti.
Ne brini! Sve ćeš stići učiniti. Sve što ti je povjereno.
Pa, ako se tko i začudi promjeni na tebi, bit će to znak posebnog iskustva. Znak tvoje prožetosti Bogom. Blagoslovljene blizine koju je zahtjevno s drugima graditi iz dana u dan.
Ali ti pokušavaj uvijek iznova – ne odustati od nje!
Svakako nisi prvi koji prolazi tim putem. Putem polaganog rađanja između sputanosti i čežnje, htijenja i mogućnosti, rana i blizina… Putem, koji tvojim koracima biva bogatiji za još jedne tragove.

Ne brini! Sve ćeš stići učiniti. Sve što ti je od Njega povjereno.