Jaslice u našoj župi

Prve je jaslice postavio sveti Franjo Asiški, 1223. godine sa živim ljudima i životinjama. Slavio je polnoćku sa svojom subraćom u šumskoj špilji kod Greccia blizu Asiza. Jasle sa slamom bile su kraj oltara. Privezao je magarca i konja. Prema legendi, kod podizanja, ukazalo se Dijete Isus.

Papa Honorije III. odobrio je Franjino postavljanje jaslica u crkve. Sveta Klara Asiška poticala je postavljanje jaslica u samostanima klarisa. Prve jaslice s figuricama, za koje se danas zna, postavljene su u samostanu Füssen u Bavarskoj, 1252. godine.

Rado vas pozivamo: dođite i pogledajte jaslice u našoj župi!

Koliko puta ti se za me rodio, o malo d’jete Isuse!
… Al zv’jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r’jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
sred tamne mrzle ponoći u spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
i vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio, o malo d’jete Isuse!
… Al nisam znao da, sin sunčev,
Silaziš u tamnu jezgru zemljinu
da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
dok jednog dana iz svih pora njezinih
ne izbiješ u liku prvih pupaka na lozi,
prvih listića na smokvi prvih mirisa
nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja mog srca, i svih nemira,
što nosim ih u žilama, u rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao da Isus, malo d’jete,
sveđ rađao se i sveđ će se rađati
sred moje noći najduže u t’jesnoj crnoj izbici
što na dnu duše nosim je i zatvaram pred mjesečevim tracima,
pred žamorima ljudskijem, pa stoji,
tiha, šutljiva, u biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi, o malo d’jete Isuse!
… Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju po mojoj stazi.
Vihori po mojoj njivi šetaju se.
Vuci pred mojim pragom sjedaju.
… Al na dnu moje duše
u onoj tihoj izbici što zatvorena stoji
pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene, tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr’jevši na tlo najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju, i ko tri gipka jablana
pred onim sitnim što se netom rodilo, do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga, o malo d’jete Isuse! (Vladimir Nazor)