Isusove posljednje riječi na križu

Na nama je da na vrh našega križa tek stavimo natpis „HVALA“ i priuštit ćemo toliko radosti i utjehe svima koji zbog nas ili s nama pate, jer nas neizmjerno i bez zadrške vole.

tumblr_static_tumblr_ljtwolnjpk1qex52mo1_500_large

“OČE, OPROSTI IM JER NE ZNAJU ŠTO ČINE!”

Ove riječi možemo izgovoriti tek onda kad se popnemo na križ na kojem nas čeka Krist… kad poput Krista dopustimo da nam rašire ruke i da nas na njega prikuju… kad se prepustimo vlastitoj nemoći, u kojem ćemo zajedno s Njim dragovoljno krvariti – za istinu i ljubav! Tek tada se nećemo buniti protiv Kristovog poziva na opraštanje svima. Onima koji su nas povrijedili, omalovažili, oklevetali. Onima koji su nam oduzeli dobar glas i čast. Onima koji nam nisu uzvratili dobrotu. Onima koji nisu prepoznali našu velikodušnost. Onima koji nisu poštivali naše osjećaje, naklonost i ljubav. Onima koji su nas zaboravili. Onima koji nam nisu pružili pomoć. Onima koji su nas izdali. Onima koji su nas neozbiljno shvatili. Onima koji su se poigrali s našom iskrenom željom da im budemo prijatelji. Onima kojima smo poželjeli da ih Bog po nama zavoli, pazi, hrabri i od zla čuva.

”ZAISTA, KAŽEM TI, DANAS ĆEŠ BITI SA MNOM U RAJU!“

Biti u raju s Njim – Kristom je smisao našeg neminovnog penjanja i prostiranja na križ. Tek na križu – prikovani i nemoćni – možemo čuti Njegov glas: „Još danas ćeš sa mnom biti u raju!“ Pri susretu našeg pogleda s Njegovim i dodirom s Njegovom patnjom poželjet ćemo biti ne na sporednom križu, nego na istom križu s Njim. Na križu na kojem će nas tješiti obećanjem: „Sa mnom ćeš u raju biti!“ To je križ susreta koji nas sjedinjuje s Njim i koji nas potiče biti Njemu sličnim – iskren, prepušten, pravedan, velikodušan, dobar, ponizan, odvažan, blag, ispunjen, sretan, svoj. Posvema Njegov!

Raj je kad poput Krista na zlo ne uzvratiš zlom… kad ne poželiš osvetiti se… kad se izdigneš iz svoje povrijeđenosti i okrenutosti samome sebi… kad se slobodan od sebe i bez straha susretneš s neprijateljem… kad onima koje voliš – a povrijedili su te, izdali ili zatajili – od srca oprostiš… kad u svojoj nemoći i poniženju opet pokažeš veliko srce i jaku dušu… kad si spreman sebe ponovno za druge, za prijatelje, za one koji su ti na put stavljeni darovati. Kad postaneš samo Kristov, onda s Njim – u sebi i oko sebe – stvaraš raj u koji danomice bivaš pozivan i u kojem stvaraš mjesto i za druge.

”ŽENO, EVO TI SINA! ZATIM REČE UČENIKU: EVO TI MAJKE!“

Tek s križa možemo vidjeti i prepoznati one koji su nam od Boga poslani na put i koji ostavljaju neizbrisivi trag u našem životu. Samo Kristovim očima možemo prepoznati one kojima je dano da nam budu poput majke. One po kojima nas Bog strpljivo, blago i neumorno odgaja, tješi, liječi, te ustrajno u šutnji srca čeka i sluša. Samo snagom razapetosti na zajedničkom križu s Njim možemo biti sinovi zahvalnosti i vjernosti do kraja. Kad smo sve ispustili iz ruku – jer smo se dali razapeti – i oslobodili se zatvorenosti u svijet vlastite boli i muke… kad podignemo pogled od sebe – prema Nebu… i kad se izdignemo iznad sebe samih, onda ćemo ugledati one koji su nam bili ili će nam biti poput majke ili sinova. Shvatit ćemo tko nam je vjeran do kraja. Znat ćemo komu dugujemo zahvalnost za toliku vjernost. Vidjet ćemo konačno sebe kao pozvane da iskrenom zahvalnošću unesemo radost u život svih po kojima nas Bog prati, tješi i voli. Na nama je da na vrh našega križa tek stavimo natpis „HVALA“ i priuštit ćemo toliko radosti i utjehe svima koji zbog nas ili s nama pate, jer nas neizmjerno i bez zadrške vole.

„BOŽE MOJ, BOŽE MOJ, ZAŠTO SI ME OSTAVIO?“

Kristov vapaj: „Zašto si me ostavio?“ je poradi nas, koji se razdiremo tolikim tjeskobnim  pitanjima, na koja ne nalazimo odgovora. Njegov krik je uvod u sva naša pitanja, koja nas dovode u beznađe i očaj, u tamu u kojoj se ništa ne vidi niti čuje. (Samo se bol jasno i mučno osjeća!) To su sva ona pitanja koja postavljamo sebi i drugima, a sve u nadi da sami sebi ili da nam, pak, drugi daju odgovor koji će nam pomoći za korak dalje. Krik „Zašto si me ostavio?“ događa se zbog nas, da se prisjetimo i prihvatimo sve trenutke u kojima smo bili ostavljeni od svih, pa i od onih najdražih. Ili, možda, da priznamo kako smo i mi sami – ponajviše iz ljudskog obzira ili nedostatka požrtvovnosti – znali druge ostaviti onda kad su nas upravo trebali.

Ovaj nas križ – na kojem nas pridržava Krist – tjera zaboraviti na prolaznost svega što nas veže uz ljudsko – u nama i u drugima. Krist nas svojim vapajem  uvjerava da u svom nutarnjem mraku, izgubljenosti i nemoći možemo tražiti i pronaći odgovor nade, utjehe i snage, ako svojim krikom zavapimo samom Bogu. Njemu, koji nam jedini u tami našeg nutarnjeg svijeta može zasvijetliti i iz nje nas izbaviti. Time naš krik: „Zašto si me ostavio?“ može postati kliktaj: „Hvala Ti, jer si me spasio!“

”ŽEDAN SAM!“

Krist, Bog na križu žedan je nas! Žedan je čovjeka u nama! Žedan je naše žeđi za Njim! S Kristom na križu shvatit ćemo čega smo mi sami žedni. Shvatit ćemo što jedino može utažiti našu žeđ. A Bog u nama je žedan ljubavi, dobrostivosti, velikodušnosti, miroljubivosti, skromnosti i jednostavnosti, blagosti i nježnosti, pravednosti i istine, poštenja i darežljivosti, strpljivosti i ustrajnosti, radosti i prijateljstva, mudrosti i razboritosti, savjeta i jakosti, pobožnosti, nade i povjerenja, neumorne vjere i odvažnosti… Svega toga je Krist u nama žedan – za naše dobro, za nas da uistinu mognemo biti oni koji će svijetom svjedočiti o žeđi Bogočovjeka u nama! Da svima govorimo o Kristu koji silno žeđa za nama. O Kristu koji je željan nas i našeg predanja Njemu. O Kristu koji jedini, svojom za čovjeka prolivenom krvi,  može utažiti našu ljudsku žeđ.

Neka Kristov vapaj „Žedan sam“ postane projekt našeg života za ostvarenje boljega svijeta u nama i oko nas. Svijeta koji će sve više hrliti pravom izvoru – Isusu Kristu!

”SVRŠENO JE!“

Krist je znao razlog i cilj Njegovog križnog puta, patnje i muke – spasenje čovjeka! I dok je hodio, posrtao i ustajao, strpljivo i ustrajno noseći svoj križ, Krist je znao da će Otac okončati njegovu muku i njegovu bol preobraziti u neprolaznu radost. Zato Njegov uzvik „Svršeno je!“ u sebi nosi poruku: „Ispunjeno je!“ A nama je to poziv da svaki korak na našem križnom putu shvatimo kao hod prema ispunjenju Božjega plana s nama. Da se konačno prepoznamo kao oni koje Otac treba za provođenje svoga nauma – nauma mira i ljubavi. Poziv je to da se ne opiremo u trenutcima boli i patnje, neshvaćanja i nerazumijevanja, poniženja i odbacivanja… Jer, ako je Krist prihvatio i ispio svoj kalež – za nas i naše otkupljenje, zašto bi se mi onda trebali bojati prihvatiti, uzeti i ispiti svoj kalež, kojeg je On (ne zaboravimo!) već jednom za nas ispio. Povjerujmo već jednom: Krist treba naše srce i dušu, naše ruke i noge, naše vrijeme  i pažnju, naše misli i riječi, naša djela i ideale, našu nadu i vjeru… Trebamo Kristu za ispunjenje Očevog nauma s nama!

”OČE, U RUKE TVOJE PREDAJEM DUH SVOJ!“

Kad je sve podredio – sebe i cijeli svoj život – ispunjenju volje Očeve i Očevog plana čovjekovog spasenja, Krist se posvema predao Ocu. Stoga je mogao reći: „U ruke tvoje predajem duh svoj!“ Nije se više zadržavao na dogođenom, na patnji i muci. Nije se vraćao na uzvike: „Hosana“ i „Raspni ga“. Nije mislio na to tko ga je odbacivao, a tko prihvaćao. Nije više mislio na svoju nemoć i prepuštenost. Zadnje atome snage je usmjerio na Oca, koji ga je odredio za Početnika i Dovršitelja života. U svemu tome je nama ostavio zalog snage i nade, kojim ćemo se izdići iznad sebe, svoga neshvaćanja i neprihvaćanja onog našem ljudskom umu „čudnog“ ili, pak, čudesnog događanja s nama i oko nas. Njegove riječi nas odgajaju i čine sposbnima prepustiti Ocu događaje i trenutke u kojima dolazimo do zida, kojim nas On sam zaustavlja, jer nas ne želi slomiti bremenom kojeg ne možemo iznijeti. Zove nas da sebe, svoj život i svoje breme prepustimo Njemu! Zove nas da svoju dušu, tijelo i duh damo Njemu, od kojeg sve to u konačnici i posjedujemo!