‘Dotaknem li se njegove haljine, spasit ću se’

Beskrajni su svjetovi u nama i među nama. Oko nas. Međusobno se dotiču. Ispituju. Prožimaju. Ali se nikad do kraju ne proniknu, niti otkriju. Jer svaki od njih ima svoj jezik, svoje boje i mirise. Više ili manje srodne, ali nikada iste. Kroza svoje doticaje se mogu oplemeniti. Dozriti do punine jednostavnosti i darivanja. I svaki međusobni dodir je novi svijet. Novi beskraj.

isus-pasija-ruke

Dodirujući se međusobno, naši svjetovi očituju Boga. Onoga koji ih je povezao, doveo u susret. Svakome od nas Bog se očituje drukčije. Na način, samo njemu prihvatljiv. Tako se među nama nađu oni kojima se On da prepoznati u njihovim bolima i ranama. Ranama koje se ne događaju bez dubokog iskustva intenzivne blizine s drugima.

BLIZINE I RANE SU ODRAZ NAŠE KRHKOSTI. One ponekad svjedoče o našoj nemoći pred zahtjevnim trudom susretanja sa samim sobom i s drugima. Suočavanja i prihvaćanja našeg neminovnog i neophodnog mijenjanja.

Stvarati blizinu ponekad nam se učini nemogućim, a opet privlačnim. Pa nas sama pomisao i potreba tjeraju na takav pothvat. Graditi blizinu iz dana u dan. I stalno je držati živom i toplom.

Ali se dogodi da se i klonemo blizine s drugima. I time se ranjavamo.

Možda ponekad zanijemimo kad bliskost i predaje u snažnom odnosu s drugim nestane. Kao da toga nikad nije bilo. Pa se stoga povučemo. Daljina nam postane prividno izbavljenje. Iz daleka promatramo ono što smo kroz blizinu izgradili. Čak nam se i ta blizina učini nepoželjnom.

Tako nam daljina i povučenost postanu nova, jako bolna rana. Makar bila nepodnošljivo bolna, radije ostajemo udaljeni. Povučeni. Zavučeni u svoju „mišju rupu“. Ali, istovremeno i uronjeni u misao na trenutke bliskosti. I u čežnji da se opet dogode.

Sve nas to stavlja u stanje neodlučnosti.

Tako se neki zapute dalje sa svojim bolom kao s otkrivenom ranom, da svi vide. A drugi ga čvrsto u sebi zgnječi. Ne da mu da se suzama i riječima izrazi. Radije ga skriva. Tvrdo ga zgusne. U jednu crtu na kraju usne. Zadršće, zadršće. Ali se nikad ne pojavi u riječi. Reklo bi se: “Duša ga u se povuče.” I smjesti na dno. Ko more kamen. I ostane na dnu. Tamo gdje ga više ništa ne može dotaknuti. Tako se bol umiri. A rana s vremenom zacijeli. I pomislimo: S tim je gotovo! Više se ne obaziremo na svoju ranu. Na svoju bol.

Radije vjerujemo vremenu i njegovoj snazi da zacijeli svaku ranu. Da, možda je zacijeli, ali nas ne izliječi. Jer, bol ne bi bila bol, ni rana rana, kad ne bi zadirali u dubinu. Do samog dna. Tamo gdje se mi bojimo zaviriti i zastati. I tako s vremenom, moguće, postanemo bolesni. I počnemo se pitati: Kako? Zašto? Čemu? I opet se prepuštamo vremenu da odnese neugodnosti našeg života. Teško si priznamo da smo ranjeni. Da smo krhki, nemoćni, ranjeni, bolesni…

A onda, kad se najmanje nadamo, kad se srcem i usnama zaboravimo obratiti Bogu, On nas zatekne svojom brigom. Brigom, koja se naziva LJUBAV. Sav onaj prigovor, nemoć i beznadnost probudi se u nama i očituju naizvan. Više se ne možemo skriti ni pred Njim, niti pred drugima, ni pred sobom. Sve se u nama uznemiri i izokrene. Hoće van! Jednostavno, bukne! Jer se odjednom pokrene sve: misao, osjećaj, riječ i cijelo tijelo. Sve u nama vapi za krikom. Vapajem koji bi nas mogao osloboditi.

Tako nas Bog zna potaknuti i pripraviti primjerima drugih. Onih koji su nam bliski. Koji nas danomice susreću. Kao što je netko jednom rekao: “Baš mi je podvalio!” Našem shvaćanju, pa i vjeri, to se učini nemogućim. Čak grešnim, takvo nešto o Bogu pomisliti i reći. I ne možemo ni pomisliti da Bog odabire tako paradoksalne, ali spasonosne, poteze, za nas i za druge koje volimo i s kojima živimo.

I ako treba šok, neka bude šok. Ako treba krik, neka bude krik. I ako treba tiha čežnja, neka se događa. Samo je potrebna otvorenost i hrabrost priznati, da hoću nešto novo u svoj život primiti i unijeti.

Evanđelje nam donosi primjer jedne bolesne žene, koja biva potaknuta primjerom čovjeka, koji moli Isusa da mu ozdravi kćer. Svjesna svoje bolesti, prati buđenje želje za ozdravljenjem. To je već korak. Korak iz one prepuštenosti svakodnevnici, u kojoj se najmanje može dogoditi čudo.

Ozdravljenje drugoga potiče je da razmišlja o mogućnosti i njenog ozdravljenja. Istinski poticaj nas nikad ne ostavlja samo na prvom koraku. Stoga, ova žena ide dalje. Njena misao silazi u srce. Ona sada osjeća da se stvarno nešto priprema. Sluti da će se nešto dogoditi. Možda osjeća strah pred onim što već može prepoznati, ali ne i imenovati. I pored toga u njoj se događa i raste. Raste do potrebe da osjećaj poprima oblik. Njoj, kao čovjeku, kao ženi, opipljivim. Moguće, prepoznatljivim. Stoga u sebi govori: „Dotaknem li se njegove haljine…“

Neki bi od nas možda ostali kod same želje, ili pomisli. Bilo bi nam teško povjerovati u čudo. Ili, možda, prihvatiti onaj potez izlaska iz svoje povučenosti, svoje ranjenosti i udaljenosti od sebe i drugih.

A ona u sebi govori: „Dotaknem li se njegove haljine, spasit ću se!“ I ozdravlja već pri samoj želji, pomisli i vjeri. Vjeri, koje ni ona sama možda nije bila svjesna. Onaj priželjkivani dodir, koji je prethodno time uzrokovan, samo je potvrda onog što se od samog početka događalo i pripremalo.

Njezina bolest i pretjerani obzir pred drugima, ne daju joj da istupi i stane između svih koji uspravno stoje pred Isusom, sa svojim željama i molbama. Smatra se nedostojnom, te mu nečujno prilazi odostraga. I dotiče se skuta njegove haljine. Ne hvata je, niti grabi. Jer još uvijek smatra da joj ne pripada, da bude u Isusovoj blizini.

Događa se i nama, da se zbog svoje bolesti i nesavršenosti, povlačimo pred drugima. Čak i pred Bogom. A još više kad nas drugi, oni najbliži opečate kao neizlječive i nepopravljive. Kad nas zaustave u našoj želji, da u svom životu nešto promjenimo. I na dobro se, s Njegovom snagom, izvedemo.

Bojimo se pomišljati, a kamoli nešto poduzeti, da bismo iz svoje povučenosti istupili. Da bismo napustili daljine i povratili se u blizine, u kojima bismo ozdravili i živnuli. Bojimo se da bi nas opet mogli povrijediti. Tako nam treba dupla mjera blizine, da bismo se samo pokrenuli i odvažili na korak naprijed. Na korak k Božjoj blizini.

Pomislimo: Sve bi to, Bože, išlo, da tvoju blizinu ne moram tražiti i nalaziti u blizini s ljudima. I onako, prirodno se ljuteći, kažemo: “Opet iznova!”

Da, treba doći na sam početak! Tamo gdje smo počeli sa svojim povlačenjem i udaljivanjem. I onda kad nam se učini da nas je i Bog napustio. Da svoj pogled na nas već odavno nije svrnuo. Kad mu u jednom dahu svoje muke kažemo: “Opet si nam podvalio!” Tada nam On prilazi. Svojom nas blizinom nam dolaze u pohode.

Ali, s time ne završava proces naše promjene. Božja blizina i dodir sa svim gdje se On očituje nije sretni svršetak. To je tek početak onog što, u zahvalnosti za darovano, trebamo učiniti. Svaka blizina i svaki dodir, koji nam se dogode, postaju novi zahtjev za nas. Zahtjev, da iz dana u dan, gradimo nove i zdrave odnose s drugima. Odnose u kojima će blizina i dodir postati zdravi i čvrsti temelj naše spašenosti i povezanosti s Bogom i s bližnjima. U kojima ćemo imati otvoreno srce. Srce, kojim ćemo čuti Krista govoriti: „HRABRO, KĆERI, VJERA TE TVOJA SPASILA!“